• Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona
  • Mala zvona


Naše knjige možete naručiti izravno od nas, a naći ćete ih i u knjižarama:
Vuković&Runjić, Planetopija, Školska knjiga, VBZ, Tisak media, APM, Ljevak, Superknjižara/Ribook, Svjetla grada

 

bilten:

Ukoliko želite biti obavješteni o novostima i aktualnim ponudama e-poštom, prijavite se:



izravnom narudžbom knjiga na
info@mala-zvona.hr ostvarujete popust

U potrazi za Ivanom

108,00 kn

120,00 kn

Sanja Lovrenčić

U potrazi za Ivanom

Format: 13,5x20,5
ISBN: 978-953-7760-30-4
Broj stranica: 320
Uvez: meki s klapnom
Godina izdanja: 2006, 2007, 2013

Nakon pročitanih stranica i stranica dnevničkih zapisa, bilježaka i pisama, niza putovanja i razgovora, Sanja Lovrenčić je napisala izuzetno provokativan, a istovremeno stilski dorađen biografski roman čitak na mnogim razinama. Priča o umjetnici u njemu se isprepliće s pričom o ženi, o normama, uzusima i očekivanjima društva u vrijeme njezina života. U knjizi strukturiranoj poput glazbenog komada, gotovo kontrapunkta, isprepliću se zapisi i pravi život, sadašnjost i prošlost, današnja perspektiva i živa povijest, što na osobit način dinamizira potragu za likom Ivane Brlić Mažuranić…

Anita Peti-Stantić, urednica

Napisano o knjizi:

Biljana Romić, III program Hrvatskog radija, Bibliovizor, 20. 1. 2007

"Ivana Brlić-Mažuranić zapravo je ime koje desetljećima obilježava djetinjstva u ovim krajevima, naša je mašta pothranjivana tim čudnovatim zgodama šegrta Hlapića, a s Jašom Dalmatinom i Indija je postala neko naše carstvo. No, uvijek se pomalo čini da u klasičnome kanonu hrvatskih književnih imena ime te spisateljice biva uvijek u drugome planu. Premda, riječ je o najprevođenijoj književnici s ovih prostora i jedinoj koja je u svoje doba doživjela panegirične recenzije u najistaknutijim svjetskim kulturnim i književnim novinama i časopisima. U tom potiskivanju nimalo malu ulogu ima činjenica da je riječ o autorici, dakle ženi, i još k tome autorici onoga dijela književnosti koji se još uvijek ne shvaća posve ozbiljnim ili jednakovrijednim – dječjoj književnosti. Apsurd je u tome što je Ivanino djelo zapravo i za “velike” i za “male”. Riječ je o onoj dvojnosti koja nije strana mnogim svjetskim autorima koji su navodno pisali za djecu da bi zapravo svojim proizvodom privukli barem gotovo jednaku pozornost odraslih. Koliko je krhka ta granica toliko su krhke i sve moguće druge granice u ovoj biografiji. Autorica biografije Sanja Lovrenčić svjesno i namjerno potkopava sva zadana žanrovska ograničenja. Naslov daje naslutiti da to nije neka gotova, posve zaokružena biografija nakon koje se nema više što reći, ne, kao što i naslov kaže riječ je o potrazi, o stalnoj potrazi, koliko za Ivanom, toliko i o potrazi same autorice za svojim spisateljskim glasom. U maniri kolaža, ili još bolje rečeno, u maniri radijske dokumentarne drame autorica isprepleće svoj svijet i Ivanin svijet (dopustite mi ovu intimizaciju u obraćanju, ali ona je rezultat bliskosti koji Sanja Lovrenčić ostvaruje svojim pristupom pa se on širi i na čitaoca) tako da propitivanje Ivanina odnosa prema pisanju, ali i prema životu, neizbježno postaje podloga da sama autorica na ovoj drugoj narativnoj razini razmatra ne samo svoj odnos prema zadanoj temi nego i prema vlastitom spisateljskom, pa ako hoćete i ženskom životu. Jer ono što je svakako nužna oznaka cijeloga Ivanina stvaralaštva jest njezina ženskost, jest položaj žene u njezino doba i upitna sukladnost ženskoga pozvanja s književnim zvanjem. Stoga Sanja Lovrenčić iznimnim udubljivanjem i suživljavanjem pokušava ne ispisati suhu biografiju prepunu podataka, nego ispisati upravo književnu biografiju, biografiju u kojoj pokušava rekonstruirati i dokučiti svijet koji je okruživao i koji je i sama izgradila Ivana Brlić-Mažuranić. Sanja Lovrenčić možda nesvjesno izgrađuje stanovitu psihobiografiju, ali ne laičkim, svakodnevnim psihologiziranjem, nego istančanim i opreznim pokušajem da se uvuče u psiho-svijet žene koja je vapila za znanjem, obrazovanjem, pisanjem, samostalnošću, ali se morala povinovati predmnijevanim normama prema kojima je trebala živjeti žena iz kruga više srednje klase toga vremena. Sanja Lovrenčić ulazi u trag Ivaninim depresijama, pa i onome o čemu se dosad samo nagađalo, ali se uvijek nekako prešućivalo, samoubojstvu. Uostalom, smiju li se autori/ce za djecu ubiti? Jer kakva je to poruka djeci? Sanja Lovrenčić vrlo istančano unosi tu razinu u svoju biografiju ni na jedan trenutak ne odskliznuvši u nategnuta kvazipsihologiziranja. Stalno prekoračujući žanrovske, vremenske i ine granice, jedna granica ostaje postojana – Sanja Lovrenčić ne konstruira i ne stvara gotove zaključke. Ona jednostavno gradi naraciju na temeljnome sukobu u samoj Ivani – između okova stvarnoga života koji je od nje tražio da ispuni određene uloge od kojih ona i nije bježala i silne želje, potrebe da piše, stvara, da se potvrdi na drugačiji način osim svojim udovoljavanjem izvanjskoj stvarnosti. Ivanin je unutrašnji svijet bio vjerojatno bogat i raskošan, ali spregnut, sapet. Taj unutarnji svijet nikako nije mogao u izvanjskome naći sugovornika osim u činu pisanja. Vjerojatno je i u samoj Ivani sam njezin položaj kao žene u društvu ustrojenom prema muškim normama bio neosviješten do kraja. Ona sama nije rušila neke prepreke s mišlju da ih ruši ili da ih treba rušiti zbog nekih viših ciljeva emancipacije ili ideoloških otpora. Njezina je uloga emancipatorice u tom pogledu bila u neku ruku nesvjesna, ili podsvjesna. I upravo tu nit Sanja Lovrenčić majstorski slijedi, prikazujući što iskrenije i bez predrasuda i druge likove u toj ljudskoj menažeriji koja je okruživala Ivanu, posebice lik Ivanina supruga Nace. Sanja Lovrenčić nije sebi dopustila da tumači Ivanine postupke iz današnje perspektive, ona ih locira i traga za njihovom uzročno-posljedičnom upisanošću ali ih ne tumači, ne pravda, ne napada. Posebnu živost i životvornost ovoj biografiji daje stalno kontrapunktiranje života i svijeta jedne današnje književnice, u ovom slučaju Sanje Lovrenčić, i svijeta u kojemu je živjela i stvarala tako zapreteno darovita književnica kakva je bila Ivana-Brlić Mažuranić. Ta stalna podvojenost života i ličnosti nije mogla ostaviti Ivanin duševni svijet netaknutim. Zapadanja u depresije stvaran su pokazatelj kontinuiranih lomova s kojima se na svim područjima života susretala ta istodobno silno čvrsta ali i krhka osoba. Jer samo je snažna osoba mogla uz sve te obiteljske veze, povučeni život u Brodu izgraditi tako nevjerojatno maštovit paralelan svijet književne zbilje. I samo snažna osoba može priznati krhkost – jer riječ je o snazi koja ipak nije mogla opstati sama, koja se lomila na onim presjecištima na kojima je ništa u popudbini obiteljskoga i širega naslijeđa nije pripremilo za nebrojene zidove. Uostalom, najnevjerojatnije se doima onaj trenutak u Ivaninu životu kad je napokon mogla prepustiti se pisanju i odvojiti od svojih prijašnjih drugačijih uloga i kad je pero zapravo presahlo. Pisanje je za nju bilo stalna borba, sa sobom i svima ostalima, s društvom ako hoćete, ali nemoć da se oda samo pisanju kad to više nije bila borba za sebe dovela ju je do samobrisanja. Svako stvaranje u sebi nosi trunku uništenja, rastvaranja, i taj se krug za Ivanu zatvorio destruktivnom nemoći stvaranja. Biografija koju je ispisala Sanja Lovrenčić nije kritičarska, znanstvenička biografija, ona je upravo “piščeva” biografija, biografija kao i sama književni rad, literarna spojnica života i pisanja, ili ako hoćete, rečeno danas tako omiljenim stručnim terminima, teksta i konteksta koji su međusobno isprepleteni do zadnjeg hropca. Iz ove biografije izviru i Ivana Brlić-Mažuranić i Sanja Lovrenčić, a mi aktivno postajemo dio njihove priče."   

Helena Sablić Tomić,  Vjesnik, 20. 3. 2007.

"Suvremenom trendu pisanja o životu drugoga nije mogla odoljeti ni književnica Sanja Lovrenčić. Svojevrstan oblik pripreme za pisanje knjige »U potrazi za Ivanom« zasigurno je njezina knjiga iz 2005 »Dvostruki dnevnik žene sa zmajem«. U ovoj neobičnoj proznoj montaži ona isprepliće različite autobiografske žanrove s bajkom o nedefiniranoj i osamljenoj Ženi propitujući na taj način osobnu prisnost s tekstom, moć književnosti u širem kontekstu, potrebu za udovoljavanjem nemirnoj ženskoj osjetljivosti. Kroz datirane dnevničke bilješke proizvodi se dokument suvremene urbane ženske mikropovijesti koji se potom zrcali u drugome, u žanrovski i vremenski udaljenom, a opet tako bliskom, dramskome tekstu.

Tragom Ivane Brlić

Postavljajući se ovoga puta u ulogu biografa, Sanja Lovrenčić slijedi tragove prošlosti najboljega hrvatskog književnog izvoznog proizvoda – Ivane Brlić (djevojačko prezime Mažuranić dodavala je samo kao književnica). Pri tome nije nastojala diskurzivno oponašati život te intrigantne žene umjetnice, majke sedmero djece (dvoje je samo kratko živjelo), osobe omeđene snažnim muškarcima (djed, otac, suprug), one koja je osobnu osjetljivost prema izvanjskome krotila silnim svakodnevnim obavezama, već je pokušavala pronaći odgovor na pitanje kakva je osoba s pseudonimom Vladimir Šumski zaista bila. Ona je jednostavno željela kroz sedam poglavlja (Početak potrage; Djetinjstvo; Doba dnevnika, 1888-1892; Supruga i majka,1892-1902; Napon snage, 1902-1914; Valovi svjetla i sjene, 1914-1928; Ono što nam preostaje uèiniti, 1928-1938) satkanih od dnevnika tinejdžerke Ivane, njezinih pisama koje je upućivala kao supruga Vatroslava Brlića, popisa jelovnika, igara za djecu, obaveza u vinogradu, detalja iz domaćinskog svakodnevlja, oblikovati toplu životnu priču koja će ostaviti dojam sličnosti i sukladnosti s tim tuđim životom, s drugom osobom o kojoj piše. Spretno i duhovito autorica je uplela u priču iz prošlosti i digresije iz vlastite suvremenosti, česte razgovore sa sinom i detaljan metanarativni dnevnik nastajanja knjige »U potrazi za Ivanom«. Prerađujući detalje prošlosti, proizvodeći komentare iz pozicije suvremene naratorice, Sanja Lovrenčić je tako postavila posve nov identitet biografa od onoga na što je suvremena recepcija navikla. Važno je primijetiti da je u širu kontekstualnu priču ulijepila i niz činjenica izvanjskoga vremena tipične ženske ikonografije (razdoblje života Ivane Brlić, 1874. – 1938., vrijeme je burnih promjenama u zbilji) stvarajući i na taj način biografski privid kontinuiteta. Pri tome je fokusirana na približavanje psihološkog profila te književnice, a ne njezine uloge u širem kulturološkom krugu. Od prvoga poglavlja traganja za istinom upisuju se rečenice koje će ispreplesti različite dužnosti žene na početku dvadesetoga stoljeća u patrijarhalnom sustavu s njezinom intimnom krhkosti, koja često završava teškim depresivnim stanjima. Razotkrivajući pri tome i rekonstruirajući privatni i intimni prostor Ivane Brlić, autorica je nastojala naslutiti što se zbivalo u njoj samoj, ispod njezine kože, tijekom niza godina kako bi »opravdala« tragičan kraj.

Iluzija početka

U tom efektu postavljanja smisla linearnosti događaju se fikcionalni postupci koji su prepoznatljivi i u pripovjednoj historiografiji, a vezani su uz iluziju prvog početka, razmještaj stvarnosnih činjenica i iluziju konačnoga svršetka. Proizvodnja identiteta u takvim rubnim situacijama pružila je Sanji Lovrenčić mogućnost za ostvarenjem većeg stupnja samosvojnosti i otvorenosti prema životu Ivane Brlić-Mažuranić. Oblikujući specifičan ženski razlomljeni, »razšiveni« diskurs, ona je u njemu zaustavila duh jednog vremena uz čiju je marginu otvoreno propitivala tragove različitih ljubavi, rubnih komunikacija, umjetnosti. Takav postupak izrazito je intimno kodiran, njime ona sluti smisao pisanja, življenja i sjećanja. "
 

O b r a z l o ž e n j e   n a g r a d e  K.  Š.  G J A L S K I :

"U potrazi za Ivanom" knjiga je pisana vješto i dopadljivo. Iako se o životu i djelu Ivane Brlić Mažuranić podosta zna, Sanja Lovrenčić odlučila se za vrlo zahtjevan pristup. Naime, njoj je pošlo za rukom ono najteže: pisati uvjerljivo i jednostavno. Uvlačeći nas u pripovijedanje iskazom u prvome licu, uspijeva pridobiti čitateljsko povjerenje prije svega iskrenošću koja plijeni i kada pripovijeda o najjednostavnijim stvarima iz svakidašnjega života, uspijevajući nam i životne sitnice dočarati jezikom lišenim svake banalnosti čak i kada se ne libi vlastite intime, osobne i obiteljske. Auktorica je od samoga početka odabrala moderan glas, blizak suvremenoj publici, usprkos povijesnoj temi neopterećen historicizmom. Za razliku od uobičajenih romanesknih postupaka zasnovanih isključivo na fikciji, ovaj roman nudi nam dvije pripovjedne razine. Prva je životna razina same auktorice, intelektualke i žene u potrazi za drugom ženom, umjetnicom i intelektualkom, i to u potrazi koja, tragajući za autentičnim likom, ne, dakle, povijesnim konstruktom nego osobom od krvi i mesa, uspijeva vlastiti pripovjedni interes nametnuti kao traganje za čitavim jednim vremenom, drugačijim od našega, iščezlim, ali aktualnim onoliko koliko su ljudske sudbine u njemu prepoznatljive nama današnjima, opterećenima vlastitom posebnošću, vlastitim napetostima i frustracijama. Među nenametljivim porukama romana stoga bih istaknuo diskretno nostalgično podsjećanje na činjenicu da se nekada živjelo možda i stvarnije i intenzivnije nego danas, a da od života danas možemo uzeti onoliko koliko smo sami spremni žrtvovati drugim ljudima, njihovim strastima, njihovim sudbinama. Žrtvovati ovdje znači moći se uživjeti, a moć uživljavanja čini nas snažnijima, dojmljivijima, stvarnijima. Utoliko je roman dragocjeniji upravo ovom našem vremenu otuđenja, odustanka od elementarnih ljudskih vrijednosti, njegovanja bešćutnosti kao svojevrsna ideala propagirana suvremenim masovnim medijima i popularnom zabavnom kulturom. Mislim da je to i nadublja poruka ovoga djela: u doba kada svijetom lutaju izgubljene, prazne osobe, oponašatelji banalnih predložaka tipizirana ponašanja, ono pokušava rekonstruirati konkretnu biografiju kao ljudsku sudbinu i na taj nas način upozoriti da je svaka ljudska biografija neponovljiva sudbina – usuprot životopisima nalik lošim prijepisima holivudskih filmova i televizijskih sapunica koje sve češće nadomještaju autentičnu sudbinu prividom življenja, osjećanja, patnje. U dvostrukom smislu riječi spisateljica se približila najboljem segmentu tzv. ženskoga pisma, ali ga i značajno nadišla. Ne inzistirajući na uobičajenim ideologemima emancipacije, nuđa nam ona priču o ženi kao priču o čovjeku. Mjera ženskosti postaje mjera čovječnosti, podsjećajući nas da je čovječnost danas jedina vrijednost za kojom vrijedi tragati – upravo zato jer nikada nije bila ugroženija, osporenija, krhkija. U književnome kontekstu ova proza važna je i stoga jer nam pokazuje da je moguće staloženo, lijepim jezikom, bez očekivanih literarnih vratolomija naravnih blogovskoj generaciji sklonoj gemišt politikanstva i lošega seksa proglašavati vrhunskom literarnom provokacijom, ispričati duboko ljudsku priču tako da se ona tiče svih nas. A opet – suverena u vladanju literarnim prosedeima – uspjela je ova vrsna književnica biti tradicionalnim pripovjednim glasom bez obrata staromodnim postupcima i žanrovskim rješenjima. Za zaključak: Ponudivši umjesto uobičajena biografskog romana u pravom smislu riječi potragu za autentičnom Ivanom Brlić Mažuranić, auktorica je na maestralan način iskoristila biografski i autobiografski diskurs, ostavljajući hrvatskoj književnosti djelo diskretnih i istodobno snažnih poruka.

dr.sc. Antun Pavešković

© 2010. Mala zvona; Izrada web stranica: Dedal komunikacije